MOJA AFRIKA (II) – MAROKO

Prošle sam godine oborio svoj rekord po broju provedenih dana i noći u ribolovu šarana. Na raznim vodama širom svijeta lovio sam čak 107 dana. Tri puta sam bio u Francuskoj, dva puta u Maroku , po jednom u Južnoj Africi i Rusiji, a lovio sam i u Hrvatskoj. U tih godinu dana prošao sam više od deset najpoznatijih svjetskih voda. Daleko najljepši ribolov imao sam krajem godine, preciznije u studenom na jezeru Bin El Ouidane u Maroku…

Prvi put

U Maroko sam u ribolov prvi puta otišao početkom lanjske godine, odnosno krajem veljače. Gledajući čisto ribolovnim očima, bila je to ribolovna katastrofa, ali u trenutku kad je ribolov propao, bio je to jedan vrlo lijepi i naročito poučan turistički izlet. Vlasnik agencije nas je grdno prevario. Obećao nam je odličan ribolov, a nije nam pružio ništa. Isti dan kad smo stigli istekla mu je dozvola marokanskih vlasti za ribolov (nije ju platio!), pa uopće nismo smjeli loviti po noći. Dozvoljen je bio ribolov samo na jedan štap (kupio nam je naknadno dozvole za lov basa!), i nas šest je na vodi od 4000 hektara na raspolaganju imalo samo jedan čamac sa sonarom i električnu pentu. Najgora vijest od svega je tek došla. Kraj veljače i početak ožujka je vrijeme kad se sa Atlas planina intenzivno topi snijeg, i kad se jezero iz rijeka puni hladnom vodom. Naravno šarani se tada povlače u najdublje dijelove jezera, a neki već odlaze u rijeku pa uzvodno na pripremu za mrijest. Od pedeset ribolovaca koji su u tih dva tjedna onda bili na vodi, nitko nije ulovio baš ništa. Prvi puta je uvijek najteže…kaže ne bez razloga naša narodna poslovica, zato smo se na isto mjesto odlučili krenuti još jednom.

Drugi put

Kad sam drugi puta krenuo loviti šarane na Bin El Ouidane jezero bio sam kudikamo pametniji. Znali smo o toj vodi puno više. Kakvi su tamo šarani, čime se i kako hrane, kada se najbolje love. Za razliku od prošlog puta, kad nas je bilo šest, zbog različitih poslovnih i obiteljskih obaveza moje se ribičko društvo osipalo. Ovaj puta smo išli samo Yury i ja. Našli smo se na aerodromu Charles De Gaul u Parizu, i od tamo smo za 4 sata leta već bili u Casablanci. Tamo nas je čekao šofer kompanije “Morroco Carp Fishing” koji nas je za slijedeća 4 sata odvezao po prašnjavim marokanskim cestama do samog jezera.

Konačno na vodi

Iako je bila kasna jesen, voda na samom jezeru bila je nešto toplija nego početkom ožujka. Isto tako, i šarani su bili aktivniji, pa smo ih već prilikom naše prve vožnje čamcem vidjeli kako skaču. Naime, već prvo jutro na našu molbu, vodič nas je cijelo dopodne gliserom vozio po jezeru kako bi što bolje upoznali dio na kojem se smjelo loviti, ali i kako bi pronašli najbolje pozicije za lov. Tražili smo ušće jedne od dviju rijeka koje su svaka sa svoje strane utjecale u jezero i sa sobom nosile prirodne nakupine raznih taloga, sjemenja, trava, granje, drveće. Očekivali smo da na taj način u jezero i dolazi hrana za šarane, pa da bi tu negdje oni tad mogli i biti. I nismo se prevarili. Već prvi dan otkrili smo lokaciju gdje su se šarani koncentrirali. Odlučili smo podiči kamp na malom zgodnom otoku, koji je ispred sebe imao jedan dugački sprud koji se je u duljini od 200 metra polako spuštao prema starom koritu rijeke. Nekih 600 metara dalje pod vodom blago je vijugalo staro riječno korito, koje je uvijek na svim jezerima ovoga tipa obično najbolja lokacija za lov velikih šarana. Na dijelu jezera gdje je “Morroco Carp Fishing” imao koncesiju za ribolov, u to vrijeme lovilo je oko 60 ribolovaca. Znali smo da je ribolov na velikim vodama vrlo poseban i da se pogotovo kod traženja mjesta za lov na tako velikim jezerima nikad ne treba žuriti. Meni je ovdje bilo naročito dragocjeno bogato ribolovno iskustvo mog prijatelja Yurya. On već 19 godina putuje po svijetu i intenzivno lovi šarane, a od svega najviše voli ribolov na velikim jezerima poput ovog. Godišnje u prosjeku na vodi provodi od 150 do 160 dana. Zbog toga sam bez pogovora i vrlo radoznalo slušao sve njegove savijete.

Duga priprema

Nakon što smo postavili kamp, Yury je odmah ušao u čamac s ehosonderom i krenuo u detaljnije pretraživanje jezerskog dna ispred kampa, dok sam ja dobio zadatak popeti se na najviše brdo blizu kampa, i s njega cijeli dan promatrati i zapisivati gdje se šarani najviše pojavljuju i dižu. Na taj način smo mogli najbrže dobiti cjelovitu sliku podvodne konfiguracije terena i pravac dnevnog kretanja ribe ispred nas. Počeli smo formirati hranilišta na vrlo različitim dubinama, počevši od 3 pa sve do 18 metara, a glavni vodič su nam bili skokovi šarana, odnosno njihovo dnevno kretanje. Velika većina skokova bila je na dubinama od 4 do 5 metara. Dno je svugdje bilo slično, i sastojalo se od kamenja i crvene zemlje. Dvije najbolje pozicije smo našli uz jedan veliki potopljeni panj i uz jednu potopljenu kuću, ostatak negdašnjeg sela, koje je tu postojalo nekad davno još prije izgradnje brane. Staro pravilo “loviti tamo gdje se nešto događa” vrijedilo je i ovaj put, s time da se je najviše stvari događalo baš kraj kuće “u dvorištu”.

Mamci i sistemi

Makar su nam pričali da radi, u nekoliko navrata smo pokušali loviti s boilom, ali nije išlo, pa smo se dalje oslonili na staru dobru kuhanu kukuruzu, ne opterećujući se drugim mamcima. Na nju smo uspjeli uloviti oko 60% riba, s tim da smo ju najviše koristili namočenu i svježe kuhanu u svom soku, bez dodatka drugih aroma. Sistemi za lov nisu nam bili ništa posebno. Koristili smo klasične špage i udice broj 4 široka luka, i na dlaku nizali dva obična i dva plivajuća (plastična) zrna kukuruza. Na neki način tako smo dobivali balansirane mamce koje su veliki šarani rado uzimali. Drugih 40% šarana ulovili smo koristeći isključivo žute plivajuće boile arome ananasa, podignute na oko 5 cm visoko s dna. Najbolje su grizli na one veličine 14 i 15 mm od Nasha, Mainlinea i Nutrabaitsa. U ribolovu smo proveli punih 17 dana, i za to vrijeme potrošili oko 150 kilograma kukuruza.
Za razvlačenje i hranjenje smo koristili jedan gumeni čamac s električnim motorom. Mamce smo postavljali na udaljenostima od 50 do 500 metara udaljenosti od našeg otoka. Najbolje pozicije (kako se pokazalo) našli smo na nekih 250 metara udaljenosti.

Taktika hranjenja u koncentričnim krugovima

Posebno nam se dobrom pokazala taktika hranjenja u koncentričnim krugovima. Prvi dan bi u radijus od oko 10 metara oko markirane pozicije svakog štapa razbacali oko 5 kg kuhanog kukuruza, a svaki bi slijedeći dan smanjivali količinu kukuruze, ali i površine na kojoj bi hranili. Tako smo sedmi dan došli na samo dvije šake kuhanog kukuruza spuštenog na površini od samo jednog kvadratnog metra. Na taj smo način šaranima dali šansu da se uvjere u sigurnost kukuruza kao mamca, ali ih i polako usmjeravali prema našim udicama.
Vrlo je važno kod ovakvog načina ribolova biti jako mobilan. To znači da ako ne ulovite ništa za nekih 5 do 6 dana, morate mijenjati mjesto, i sve krenuti ispočetka. Ribolov šarana na velikim jezerima jako se razlikuje od ribolova na malim (kao što su na primjer naš Šumbar ili Zajarki), a jako sliči ribolovu na Kruščici, Boroviku ili Banovoj. Prema mom iskustvu ozbiljan ribolov na ovakvim vodama ispod minimum 15 dana uopće se ne isplati.

Čime smo lovili?

Lovili smo s jakim štapovima Fox i Rod Hutchinson 3.90 m dužine i akcije 3.5 lb, te Daiwa Infinity rolama, a kao najlon smo koristili Gardner nosivosti oko 15 lb ( mislim da je to negdje bilo oko 0.33 mm) bez šok lidera. Koristili smo prohodna (inline) olova s tubom od 120 do 150 g, te najobičniji jednostavni sistem s udicom broj 4. U ovom slučaju puno je važnije bilo precizno locirati šarane i dobro pripremiti mjesto hranjenjem, nego odabrati neki posebni sistem ili montažu. Kad su se ribe uvjerile u sigurnost mamaca, uzimale su ih bez straha.