Vodomarovo Jezero (Kongfisher Lake)

Stara narodna mudrost kaže: “Što god radio, prvi puta je najteže”. I vjerujte, ima nešto u tome. Kad sam krajem svibnja prošle godine skupa sa mojim prijateljem Željkom Capanom prvi puta krenuo u ribolov u Francusku, moram priznati kako sam bio pomalo izgubljen. Nisam nikad svojim autom išao na tako dalek put, nisam znao kuda idem i niti što me na vodi na koju dolazim čeka. Što sa sobom ponijeti, kako se pripremiti? Išli smo s dva auta… Ipak, Francuska je bila veliki izazov, prvi puta mi se dopalo pa sam odlučio krenuti opet…

Drugi je put sve lakše

Drugi je put ipak sve lakše. Za drugi smo se put uz to ipak malo bolje pripremili. Iznajmili smo kombi tako da smo obojica vozili, i po potrebi se mijenjali za volanom. Put je prošao nekako prema očekivanju. Krenuli smo u 10 sati prije podne iz Karlovca, relativno lagano prošli gorsku Hrvatsku i Sloveniju, i naišli na uobičajenu gužvu u Italiji. Na ulasku u Francusku, preciznije na izlasku iz tunela De Frajuz nas je dočekao snijeg. Ništa čudno, pa bio je kraj ožujka, a mi smo bili pod Alpama. Poslije punih 1500 kilometara smo (ovaj put smo se vozili samo po autoputevima) i nakon oko 19 sati vožnje u rano jutro, odnosno skupa s danom osvanuli smo u okolici Limogesa. Kako je ipak bilo prerano za banuti na vodu i probuditi vlasnika, ranojutarnje sate kratili smo vožnjom i razgledavanjem po gradu i okolici. Na Vodomarovo jezero (Kongfisher Lake) smo stigli nešto kasnije, možda oko osam sati. Vrijeme je bilo izuzetno hladno. Ništa neobično, pomislih, pa ipak se nalazimo na planinskom jezeru koje je na oko 900 metara nadmorske visine. Prošetali smo oko jezera i obišli skupinu Engleza koja je tu lovila prošli tjedan. Ljudi su se pakirali kući puni dojmova. Ovdje je ludo, rekoše. Po danu smo u samo nekoliko dana od sunca potpuno izgorjeli, a noćima nakon toga se redovito smrzavali (kroz 4 do 5 noći bio je minus), a onda je zapuhao sjever, i pao snijeg. Sve u svemu, ako izuzmemo ovo suludo vrijem bilo je dobro, ulovili smo vrlo lijepih riba… Ipak, onaj snijeg koji je pao prije dva dana jako je unazadio ribolov. Jezero je relativno plitko (do 2.5 m), napajaju ga dva mala potoka i uz njih nekoliko manjih utoka vode koji nastaju sakupljanjem oborinskih voda iz šume i okolice, tako da mu je temperatura automatski pala za nekoliko stupnjeva. Šok za vodu, ribe ali i ribolovce. Riba se je, kako smo saznali, tek počela pomalo kretati iz zimovnika, i ovaj ju je nagli vremenski obrat potjerao natrag. Naši su ruski prijatelji na jezero trebali stići tek popodne, letom iz Moskve za Pariz, a onda još oko četiri sata autom do nas. Campi je bio umoran od puta i željan sna, ali kako se zbog svojih obaveza u klubu nije u potpunosti uspio pripremiti za ribolov, otišao je kombijem do Limogesa potražiti neku ribolovnu trgovinu i kupiti još neke od potrebnih sitnica.

Sam na vodi

Koja glupa situacija. Englezi su otišli, rusi još nisu došli, ostao sam na vodi punoj šarana sam. Kako mi je bilo dosadno, zapitao sam Tonija (vlasnika jezera) da li bi se on ljutio ako bi ja kroz par sati na najbližem mjestu, tek toliko da ubijem dosadu, bez hranjenja zabacio dva štapa. Rekao mi je da nema ništa protiv, ali i kako je to ribički vrlo mudar potez. Na te riječi sam uzeo kantu s mamcima, futrolu s štapovima, podmetač, prostirku za ribu, dobro se obukao i otišao do prve slobodne pozicije u kutu jezera. Makar je već bio dan, puhao je lagani sjeverac. Vani je još uvijek bilo jako zima, i na sebe sam obukao vunenu vestu, te dvodijelno termo odijelo i kapu, da se baš na početku ribolova ne smrzavam. To prvo slobodno mjesto gledalo je prema zimovniku, odnosno prema najdubljem dijelu jezera. Kako sam lani na mjestu do njega u ribolovu proveo sedam dana, dosta dobro sam se sjećao podvodne konfiguracije. Na nekih pedesetak metara od obale u smjeru jedne breze nalazila se je poveća hrpa kamenja (ostaci od kamenog zida još iz vremena kad je tuda tekao potok). Prije, ali i iza njega, nalazilo se je nekoliko dobrih pozicija s tvrdim dnom. Zabacio sam štap s olovom i napipao jednu od njih, nakon čega sam odmah složio drugi štap i tik do njega zabacio sistem s dvostrukom dubinskom boilom koja se je sastojala od jedne 20 milimetarske birdfood i jedne iste takve fishmeal boile vlastite proizvodnje s kombinacijom aroma Mulbery Florentine i Liver Rod Hutchinsona, i još nekih atrakora kao što su Amino Swan Mussel (RH), Corn Step Liquor (od Nutrabaitsa), sladila i slično. Vjerovao sam u tu kombinaciju, jer mi je već više puta do sada dobro odradila zadatak. Na udicu sam zakačio PVA-mrežicu u koju sam stavio dvije na polovicu potrgane boile, i po pet šest peleta obje vrste: na bazi žitarica i onih od ribe.

Puno peleta, malo boili…

Lanjska lekcija s ove vode o ribolovu s puno peleta i malo boili dobro mi se usjekla u pamćenje. Međutim, poštivao sam dogovor s Tonijem da u ovom kratkom ribolovnom testiranju vode i svojih mamaca, dok svi ne dođu i dok se ne izvuku ribolovne pozicije ne prihranjujem. Sistem sam napravio od najlona Sufix 0.30 mm smeđe boje (takva je bila boja jezera), Kordine Longshank udice broj 4 dugog vrata prekrivene s teflonom, i Prologic virble s prstenčićem broj 4, koji je mamcu omogućavao vrlo dobru pokretljivost. Odlučio sam u tih testnih dva sata ribolova zabacivati svakih drugi štap s novom PVA-mrežicom svakih pola sata, i tako maksimalno koliko god se može pročešljati lokaciju gdje bi se po mom razmišljanju u ovom trenutku trebalo nalaziti barem nekoliko lijepih šarana.

Konačno u ribolovu, i još k tome sam na cijeloj ovako lijepoj vodi. Zbilja fantastičan osjećaj! Ova su jezera ne bez razloga okrštena Rajskim (Paradise Lakes). Kad god se nađeš na njima, bez obzira bilo to proljeće ili ljeto, nekako te osvoje svojim šarmom. Taj bistar planinski zrak vam naprosto oštri čulo njuha, šuma s tišinom i sa stalnim cvrkutom ptica smiruje i liječi živce. Što god oko sebe da pogledate odaje atmosferu mira i opuštanja: nešto, što se je prije dvadesetak godina moglo doživjeti na Šumbaru…

Za sat vremena prva petnaestica

Sjedio sam na kanti s mamcima, i uživao u ambijentu. Nakon sat vremena, nekih 15 minuta nakon zabačaja krenula je bobina mog lijevog štapa: Bi! Bi! Bi! Iako sam bio zatečen, skočio sam s kante i zategnuo u tvrdo. Kočnica moje Emblemke je malo proklizala, dok se Infinity savio u kiflu i pumpao baš kao moje srce krv po cijelom tijelu. Nakon vrlo ugodnih dvadesetak minuta solidnog otpora veliki goli francuski šaran, dobro preko 15 kilograma polako je ušao u mrežu podmetača. Prerezao sam najlon kako ne bi oštetio ribu, fiksirao podmetač za stup, i otrčao po Adama i aparate, ostavivši velikog šarana u podmetaču uz samu obalu, da za sreću ovjekovječim ovako dobar početak. U nepunih sat i pol ribolova u ožujku ulovio sam više nego u sedam dana ribolova početkom lipnja lani. Kako sam vrlo uspješno provjerio svoje mamce, i uz to se neočekivano brzo upisao, prepun nade i dobrih vibracija, odlučio sam izvući štapove i pričekati sve svoje prijatelje da se sakupe, pa da u miru obavimo već tradicionalnu ceremoniju izvlačenja brojeva, i pripremimo se za sedmodnevni ribolov i cijeli niz vrlo hladnih noći, koje su nam predstojale.

Vrijeme nas baš nije slušalo

Vremenska prognoza baš i nije bila sjajna. Prvih par dana je trebalo biti hladno, a prema kraju tjedna bi moglo sinuti i sunce i još dodatno zatopliti. Jasno sve ovisi i o vjetru. Kako nam je Toni rekao, ako puhne toplije jugo, šarani u pravilu uvijek kreću u potragu za hranom. Međutim, ako zapuše hladni sjeverac sve staje. Točno tako je i bilo. Sva sreća pa sam ovaj puta sa sobom ponio svoj novi Venture VX-1 Low Rider šator, koji mi je kao rijetko koji prije pružao odličnu zaštitu od zime, ali i sasvim pristojan komfor na vodi. Kasnije kad su stigli Yuri, Eduard i Tolja, pozdravili smo se i dobro ispričali. Nismo se vidjeli još od listopada. Ždrijeb izvlačenja mjesta baš nije u potpunosti pratio moje želje, jer sam od tri pozicije koje sam priželjkivao jer su gledale prema zimovniku i dubljoj vodi, gdje su se trenutno veće ribe nalazile, izvukao baš jednu od onih koje su gledale prema plićaku i velikom zaljevu prema južnoj strani jezera. Znači, pravu priliku za ribolov dobivam tek ako zatopli i ako se ribe ponovo pokrenu prema plićoj vodi, a to bi se moglo dogoditi tek u drugoj polovici tjedna. Trebat će to dočekati…

Dobra lokacija je pola uspjeha…

Pripremne radnje i izrada mamaca za mene su uvijek bili najmukotrpniji dio ribolova, dok je istraživanje samog mjesta u trenutku kad po prvi puta na njega dođete najinteresantniji. Zbog toga sam, prije nego što sam uopće raspremio stvari, uzeo mali plastični čamac (bolje rečeno kadu, da ne uvrijedim naše karlovačke riječne drvene čamce!) širok metar, a dug dva i štap za pretraživanje dna i otisnuo se na jezero s namjerom da dobro ispitam lokaciju i po mogućnosti nađem nekoliko dobrih pozicija na koje bih mogao istresti nešto mamaca i na njih poslije zabaciti štapove prvu noć. Iako sam uz sebe imao svoj stari dobri Eagle ehosonder, on mi zapravo nije ni trebao jer se na ovom jezeru već godinama kao glavno sredstvo za pretraživanje jezerskog dna uvriježio preko 20 godina stari Tonijev Chimera 3.60 m šaranski štap potrganih provodnika serija Harrison Baliste. S njim se je iz čamca vrlo lako i vrlo precizno moglo napipati kakvo je dolje dno. Gdje je mulj, glina, kamenje ili pijesak. Po samoj sredini jezera nekad je krivudao potok, i njegovo potopljeno staro korito je danas zapravo bilo mjesto gdje je jezero bilo najdublje. Na svim sličnim vodama, pogotovo dok je voda još hladna, veliki su se šarani obično slijepo držali ovakvih lokacija. Ako baš možda nisu uvijek bili na takvim mjestima, sasvim su sigurno u određenim trenucima koristili takve lokacije kao prirodne autopute i blizu njih mjesta gdje će tražiti hranu.

Pipajući štapom iz čamca metar po metar po dnu jezera tražio sam neki tvrđi dio dna. Kamen i pijesak nisam uspio naći, ali sam na tri mjesta zato pronašao onu tvrdu žutu glinu. Označio sam te tri lokacije i svaku od njih nahranio s oko 5 kila peleta i po dvadesetak narezanih i dvadesetak cijelih boili od obje vrste. Nisam želio pogotovo na početku ribolova prehraniti niti jednu od potencijalnih lokacija. Noć je prošla bez poteza. Štapovi su mirovali kao ukleti. Ustao sam u zoru sa željom da u rano jutro snimim što se na samoj vodi događa. Kako baš ništa posebno nisam vidio, izvadio sam ležaljku iz šatora tako da mogu ležati i promatrati što više vodene površine ispred sebe.

Indijanska taktika

Kasnije je počela rominjati lagana kišica. Negdje iza 9 sati, petnaestak metara lijevo od mene na mjestu gdje se u jezero ulijevala voda koja je dolazila iz šume, na oko dva metra daleko od obale i na metar dubine, primijetio sam mjehuriće. Šaran koji se hrani! Tamo je bio onaj sitni pijesak. Uzeo sam dvogled i desetak minuta ih promatrao pokušavajući trasirati njihov smjer. Išli su s desna na lijevo (prema meni) paralelno s obalom. Izvadio sam jedan od uspavanih štapova, montirao na njega samo jednu boilu (onu istu koja je cijelu noć bila u vodi), i zabacio ga ukoso lijevo prema obali. Smanjio sam olovo na 30 g da ne preplašim ribu, i utišao senzor. Htio sam da mamac s udicom padne oko dva metra dalje od ribe negdje na trasu kojom je trebala proći. Malo je bilo glupo po ovoj zimi očekivati velikog šarana na metar dubine i na samo tri metra daleko od obale, ali iskustvo me je naučilo da kad lovite šarane najbolje je pravilo da nema pravila. Gdje ga uočite, tu ga pokušajte i loviti. Za petnaestak minuta je zasvirao senzor, a ja sam sretan kao malo dijete i ponosan na sebe udario još jednu kontru. Tko god je imao prilike loviti šarana na desetak metara daleko od obale, moći će razumjeti uzbuđenje koje prilikom svakog poteza ribič osjeća, ali i snagu ribe koja se još puna snage pod obalom počinje boriti za slobodu. Za dvadesetak minuta se je vrlo lijepi veleljuskavi šaran od 13 kilograma našao u mom podmetaču. Još jedno iznenađenje! Iako sam bio iznimno sretan zbog ulovljene ribe, brinuo sam zbog nedostatka akcije na vanjskim pozicijama. Na neki način oba šarana koja sam do sada ulovio bili su pošteno zasluženi «treferi», dok niti jedna od takozvanih udarnih pozicija još nije proradila. Riba je od hladne vode još bila u šoku, i tješila me je činjenica kako se niti moji prijatelji baš nisu nalovili. Campi je već tijekom prve večeri ulovio jednog krasnog šarana od 11 kila, dok je Tolja ostao bez repa, a Yury i Eduard još nisu niti zabacili.

Kupanje u hladnoj vodi

Samo su pretraživali teren. Odlučio sam popodne ponovo provesti na čamcu i još dodatno istražiti nove lokacije. Našao sam za desni štap posebno tvrdi dio gline i dubinu od dva metra točno na sredini jezera. Označio sam markerom lokaciju i krenuo na obalu. Tu sam uzeo malo dubinske hrane i pomiješao je sa smjesom za izradu boili na bazi mlijeka u kombinaciji s voćnom aromom. Htio sam u vodi napraviti veliki mirisni oblak koji bi prošao jezerom i svim šaranima dao na znanje da je tu klopa. Razmišljao sam u sebi kako mirisni oblak putuje jezerom i draži velike šarane, i tako zanesen nagnuo se na rub malog plastičnog čamca drobeći u ruci grudicu hrane koja je mutila i u bijelo bojala vodu. U jednom sam se trenutku zaboravio, i pomislio kako sam u svom velikom drvenom koranskom čamcu. Malo sam se jače nagnuo i uslijedio je kadar iz filmova katastrofe. Čamac se je potpuno preokrenuo, i ja sam obučen u debelo zimsko odijelo s baksama na nogama skupa s kantom i hranom odletio u vodu. Na sreću voda je bila oko 10°C, i od hladnoće me je odmah presjeklo. Međutim, kako mi to nije bio prvi put da sam se našao u takvoj situaciji (napadao sam se u životu nešto iz čamaca u vodu), brzo sam se dobio, rukama okrenuo čamac u normalu, pokušao se popeti u njega. Prilikom pokušaja penjanja čamac se ponovo preokrenuo i ja sam se ponovo zaplivao u hladnoj vodi jezera. Shvatio sam kako se baš i nije tako jednostavno iz vode popeti u mali plastični čamac, pa sam kao kakav brodolomac, držeći se jednom rukom za stranicu čamca, i drugom plivajući sa sredine jezera nekako došao na obalu. Tamo sam sa sebe skinuo svu mokru odjeću, presvukao se, na nagovor mojih ruskih prijatelja popio malo votke (oni sve svoje probleme liječe votkom!) skuhao si čaj od kamilice s medom, dobro se utoplio i na sat vremena legao u vreću u šator da se ugrijem. Pad u vodu, kako se poslije pokazalo, kao da je bio presudni trenutak. Od onda kao da me je malo krenulo.

Lukavi šarani

Naime, tokom dana su me dvije velike ribe, koje su se dobar dio dana igrale gurkajući na površini moj marker tog istog desnog štapa lijevo desno, doslovno izluđivale. Ne znam zašto, ali niti jedna od njih nije htjela pokupiti mamac s udicom koji se je nalazio samo dva metra dublje. Promijenio sam tokom dana nekoliko mamaca, montaža i prezentacija. Veće boile, manje, plivajuće, snjegović, jedna dubinska, dvije dubinske… i ništa!

Riblja blagovaonica

Lijevi štap sam čvrsto odlučio premjestiti, makar još ni sam točno nisam znao kamo. S druge strane jezera, na mjestu točno nasuprot meni, Yury je pronašao i obilato nahranio tri pozicije, pa je na neki način na centralnom dijelu jezera gdje smo obojica lovili postajalo gusto. Kako se je u slijedećih nekoliko dana očekivalo zatopljenje, pretpostavio sam da bi u tom slučaju šarani mogli ponovo krenuti prema plitkom dijelu. Zbog toga sam si dao truda i nabadajući starom Chimerom po dnu, i prateći po sredini vode staro korito potoka, krenuo prema velikom zaljevu tražeći prvu čistu pješčanu lokaciju. Na nekih osamdeset metara od obale i pedesetak metara «uzvodno» na oko metar dubine konačno sam napipao malu čistinu oblika nepravilnog kvadrata od sitnog pijeska, površine malo manje od metar s metar. Oko nje je posvuda bio mulj. Ipak, ono što me je najviše razveselilo, bile su u pijesku izdubljene rupe. Preciznije nekoliko njih dubine oko 30 centimetara. Znao sam da sam najzad pronašao baš ono što sam trebao-riblju blagovaonicu u vodi! Naime, još davnih dana na Šumbaru, u periodima dok riba nije grizla, često smo se kupali. Najzanimljivije nam je u to vrijeme bilo istraživati lokacije na kojima se najbolje lovilo. Još onda sam uvidio kako su to redovito bila mjesta s tvrdom dnom. A pogotovo ako je u pitanju bila ona tvrda žuta glina, na točkama gdje je najbolje grizlo bile su izdubljene jamice što su ih prilikom svog hranjenja prethodno napravili šarani. Poznavanje takvih pozicija je u pravilu uvijek bilo ono dragocjeno lokalno znanje što nas je odizalo od povremenih posjetilaca jezeru, i najčešće jedan od ključeva uspješnog ribolova. Precizan «zabac» na takvo mjesto, ako riba radi gotovo uvijek bi značio i potez.

Mraz i potez

Zbog toga sam dobro markirao poziciju i sav sretan odveslao na obalu po uobičajenu porciju prihrane i sistem s mamcem. Slijedeću sam noć čekao pun optimizma. Noć je bila vrlo hladna, jednako kao i prošla. Oštar planinski zrak donio je ponovo mraz! Živa se u termometru pored mog šatora spustila na dva stupnja ispod nule, pa sam već nakon dva sata nakon sumraka potražio zaklon i toplinu u šatoru i vreći. Negdje pred zoru začuo se senzor.

Bi! Bi! Bi! Istrčao sam bos iz vreće i zategnuo. Bio je to moj desni štap. Da, baš onaj kojeg sam ostavio za svaki slučaj još jednu noć na istom mjestu! Otpor je bio jak i kroz pola sata solidne borbe velika je riba uplovila u mrežu podmetača. Kad sam je iz vode podigao na podlošku vani se počelo daniti. Kroz sumrak sam pod svjetlom lampe na glavi promatrao velikog šarana koji je samo polako otvarao i zatvarao škrge potpuno mirujući na velikoj zelenoj podlošci. Riba je bila u izvrsnoj kondiciji, kao nova, bez ijedne ogrebotine. Uživao sam promatrajući veliki smeđi greben i zlatnožuti trbuh, sa samo nekoliko nepravilno raspoređenih ljusaka. Vaga je kasnije pokazala punih 19 kilograma. Još jedan kapitalac! Prštao sam od sreće, baš kao malo dijete. Ja vjerojatno nikad neću razumjeti mlade i novopečene ribolovce koji nakon samo nekoliko dobrih sezona ili nakon desetak ulovljenih velikih riba počnu podcjenjivati svoje ulove. Sjećam se jednog mladića koji je prošlo proljeće na Šumbaru lovio na mjestu do moga. Netom nakon što je izmorio i podmetačem prihvatio vrlo lijepog golog šarana od 15 kila, pomalo mu je grubo otkvačio udicu rasparavši mu pritom poveći dio usta, da bi ga nakon toga jednako tako grubo, gotovo posprdno odgurnuo u vodu i rekao. Takva sam dva već lani ulovio, ne priznajem više niti jednu ribu koja nema bar dvadeset!!! Ne znam zašto, ali taj mi se nemili prizor vrlo snažno urezao u sjećanje. Bahatost i ovaj hobi, čini mi se, nekako baš i ne idu skupa. Zbog toga, kad god u posljednje vrijeme ulovim neku lijepu ribu, sjetim se ovog prizora, i uživam u njoj kao da mi je zadnja. Bit ove nama drage i pomalo djetinjaste igre je baš u tome da se u ribolovu dobro opustite, odmorite i da se u konačnici ako vas krene maksimalno veselite svakom boljem ulovu. Još je ljepše ako sve to možete podijeliti s dobrim prijateljima. Meni kao da se ovaj puta sve lijepo posložilo. Otišao sam do Campija, probudio ga i zamolio ga za par slika za uspomenu.

Relativno teška voda

Nakon toga sam s nepromijenjenom «dobitnom» kombinacijom boili u vidu snjegovića (dubinska i plivajuća, obje veličine 16 mm na Kordinoj Longshank udici broj 4), ponovo odveslao do markera i postavio ih na istu poziciju. Oko udice sam ponovo istresao po kilu i pol ribljih i isto toliko biljnih peleta, kao i dvadesetak cijelih, ali i isto toliko na pola prerezanih boili, obje vrste (riblje i biskvit/ptičja hrana) i veličine (16 i 20 mm). Naime ovo je jezero jedno od onih na kojem tokom se tokom pola godine vrlo intenzivno lovi i to 24 sata dnevno kroz cijeli tjedan dana. Engleski ribiči, koji jedini na njega smiju dolaziti, dobro su istrenirali ovdašnje šarane, i čitav je ribolov na neki način za sve nas ispao puno teži od onog što smo očekivali, ali i od standardnih situacija na našim vodama.

Stari šumbarski trikovi

Grubi sistem, velika boila, loše odabrana lokacija i šablonski pristup ribolovu jednostavno nije palio. Zbog toga sam se, da bi nešto ipak uloviti, morao još dodatno angažirati, te uz preciznu lokaciju najboljih pozicija za lov iz džepa izvući neke od naših starih Šumbarskih trikova, s nadom da ih Englezi prije nas još ovdje nisu masovno koristili.

Jedan od njih je da mamce na koje lovite škarama ili iglom za navođenje dodatno izranjavate, radeći po boili veće ili manje nepravilno raspoređene rupice, i nakon toga naknadno «nadipate». Time se postiže efekt još boljeg otpuštanja arome, ali istovremeno i izgled svježe boile mijenja u onu koja dugo stoji u vodi i koju je mala riba opasno načela (za lukave šarane znak kako je to sigurna hrana).

Osušene i tvrde mamce sam redovito prije upotrebe namakao po jedan dan u vodi (da se malo omekšaju), jer sam uočio kako ovdje šaran radije uzima mekše mamce od tvrđih (opet još jedna od posljedica jakog ribolovnog pritiska na vodu). To sam radio i iz razloga da oslabim aromu. Naime, velike ribe se nekad klone jako aromatiziranih mamaca, pa se ovakvim močenjem prije ribolova redovito dobiva efekt “dan vremena starih boili”, i naravno potez.

Plivajući mamci solo jednostavno nisu radili, i riba mi je primala jedino na dobro izbalansiranu snjegović prezentaciju, te jednu ili dvije tonuće boile. Veličina mamca također je bila vrlo važna, jer sam skoro sve ribe osim onog prvog (uvodnog) šarana ulovio na boile veličine 16 mm. Na «dvadesetke» mi kasnije jednostavno nisu primali.

Još jedna od taktika koju sam ovdje primijenio je korištenje nekoliko međusobno pomiješanih vrsta boili, kako po sastavu i mirisu, tako i po veličini. Uz dvije različite veličine, dio boili sam rezao na pola kako bi još više zbunio iskusne ribe. Naime, kad mamci neko dulje vrijeme stoje u vodi, dobro se namoče i nakon toga se počnu raspadati. Razrezane boile na neki način oponašaju stare mamce, ali istovremeno i jače otpuštaju mirisne signale i tako dodatno vabe, ali i zbunjuju iskusnu ribu.